Dragi blogerovci!
Ovo smatrajte mojim oproštajnim pismom. Dosadio mi je ovaj blog.
Jednostavno, kao da mi se cijeli život, najdnom popravio. Nemam zašto pisati ovaj blog. Više nemam dapače vremena za njega. Niti čitati posteve. Pišem jednu knjigu, i jednog ću je dana, nadam se objaviti....
Na blogu su mi dogodilo toliko lijepih stvari....recimo, upoznala sam Dariu. Daria je jedna od najboljih ljudi koje poznajem. Jedva čekam ljeto!
Upoznala sam i Ninu. Nina je također jedna predobra osoba, i drago mi je što sam te upoznala, makar onih pola sata...:)

Želim reći, da imam previše stvari za raditi...što ću ja još z...zezati(nisam htjela rabiti tu riječ, ali znate na koju sam mislila xD) sa pisanjem nekih bezveznih posteva, koje čitaju ljudi kojima je..hm...dosadno?

Neki dan sam bila bolesna. Nisam smijela ići van, bilo mi je dosadno. Otišla sam na chat, što nisam nikad, ali NIKAD išla....ondje sam vidjela kakvih sve psihopata ima...neki ondje dolaze svaki dan i ostaju do 10 sati bez prestanka...nisam mogla vjerovati...

Tada sam shvatila. Ja imam što raditi u životu. Čak i ne volim ovaj blog. Prije sam ga voljela. Više ne. Zgadio mi se. Ne želim više ikad išta pisati po njemu. Neka ide kamo ide. Baš me briga. Ljudi često koji ovo pišu nemaju što raditi. Ja imam. I neću postati kao mnogi ljudi, sjediti samo ispred ekrana i blejiti kao tele u šarena vrata.

Ovo vam je moje posljednje zbogom!

Volim vas sve zauvijek!

„U mislima si mi,
ma da te i nema, samo ti…
Ti si u meni sve,
a što da ti drugo kažem, nego volim te?“ opet sam smišljala riječi i pokušavala ih uglazbiti na glupavom satu, fizici. Glupi Stanjin me opet promatrao. Mrzim ga!

Ako već do sada niste shvatili, srednja škola opće gimnazije u Rystomyiu, ima jako malo učenika, pa učitelj Stanjin vodi dva predmeta; fiziku i matematiku.

Moglo bi se reći, koliko sam ja voljela ta dva predmeta, tako su i oni voljeli mene. Sjedila sam pored Adama, dječaka koji je u fazi darkera.
Nisam ja htjela sjediti kraj njega…ali glupavi Stanjin me je premjestio, umjesto da sjedim kraj Nic…

„Cinth, daj pliz pogledaj, sa šestarom sam si napisao 666, po ruci! Vidi, kako zakon! Šteta što ne krvari…“govorio je tako uzbuđenim glasom, da sam pomislila da ga to čak i ne veseli. Zaokružila sam očima. Kako itko može biti tako glup?

„Samo tvoje oči zlatne,
gledaju moje, smeđe, blatne,
ali više od ičega mi znači pogled tvoj,
oh kad bi barem…mogao biti, samo moj…“ pokušavala sam neprimjetno pjevušit, melodiju koja bi izlazila iz mojih usta.

„So, so, do, fi, mi, re, do…na kraju polovinka…“neuredno sam piskarala note.

Ne, nisam imala uredan rukopis kao i ostale djevojke iz moga razreda…niti općenito ostale djevojke. Imala sam prelijep oblik slova, i uvijek precizno napisan, ali nikad ne bi moja bilježnica bila uredna…, dobro, često bi tome pridonosilo to što bih pod satom crtala Stanjina u obliku „Smrti“, sa crnom kabanicom i onim za košenje trave…ne znam kako se zove..:D

„Moram promijeniti zadnji stih…a i ova riječ mi ne paše…augh, zašto si otežavam?? Pjesma je katastrofa!!“govorila sam sama sebi ljutitim glasom. Adam mi je tada nešto pokušao reći, ali ga nisam htjela slušat.

„Jao Adame, ideš mi na živce više…ti i tvoje sotonističke gluposti…“rekla sam mu, a on mi je opalio „čvenger“. Tek sam tada shvatila da pokazuje na Stanjina.

„Cinthany Deathlight, moram li ja 500 puta ponavljat da moraš na ploču??“upitao je ljutito Stanjin. Digao se sa svoje mekane stolice, te se moglo vidjeti što je odjenuo. Opet je bio u svom poslovnom odjelu, sa skupocjenom kravatom i smiješnih, gospodskih cipela. Ali, prekiveno odijelo sa smeđom kutom, nikad ne bi naglasilo njegovu eleganciju, za biranje odjeće.

„Ovaj…zašto?“upitala sam. Stanjinu nije bilo uobičajno da bez razloga, bilo koga stavi pred ploču. Nasmijao se, te su mu do izražaja došli njegovi osijedjeli brkovi.

„Govorim li ja zidu, kada sam rekao da koga otvorim u imeniku, da on odgovara? Izgleda da da…Deathlight, tebe sam otvorio, mrš na ploču!!“zaderao se Stanjin. Cijela učionica je odzvonila njegovim glasom. Ustala sam se, te hodala polako sa sramom, do ploče. Koljena su mi drhtala, jer sam znala što slijedi; fizika.

„Riješi mi ovaj zadatak:“rekao je Stanjin, te je počeo pisati sa kredom, koja je škripila, kao da plače, jer zna da neću znati ovaj zadatak. Nakon par sekundi, a meni se činilo satima, Stanjin je odložio kredu.

„Kreni na posao. Imaš 5 minuta“ rekao je Stanjin, te je sa velikim užitkom sjeo za svoj mekani stolac, te namjestio štopericu.

Okrenula sam se prema razredu, tražeći pomoć, da mi netko pomogne. Ali, svi štreberi, jedan za drugim, bilo bi im na kraj pameti, pomoći maloj Cinth jedan zadatak…

***
Par sati kasnije
Operacija: Ići na trening iz juda :)
***
Hodala sam hladnim, i mračnim ulicama Rystomyja. Žurila sam se na svoj prvi trening juda u ovom mjestu. Na svaki moj uzdah, iz usta bi mi izašla bijela magla, zbog velike hladnoće, te sam se tako igrala po puteljku, u parku, što je vodio do velike dvorane. Hodala sam tako pažljivo i spretno, ali svaki moj korak, popratio je šuškanje lišća po kojemu sam gazila.

Romantične, niske svjetiljke, osvjetljivale su veliku tamu, i dale mi šansu da gledam jedan par kraj kojega sam prolazila. Bila su to dva teenagera.

Dječakova plava, duža kosa, bila je savršena…prelijepa. Bio je sportski građen i savršene bjeline. Njegovo lice je bilo, kao od mramora građeno i …prelijepo.

Djevojka je pak, imala crnu kratku kosu, koja je podsjećala na vilenjaka. Također je imala bijelu kožu, kao od mramora. Da nisu zajedno, pomislila bih da su brat i sestra. Djevojka je bila prelijepa i vrckasta. Naprosto onakva kakva bih ja htjela biti. Savršena.

Bila je to neka djevojka koju sam već jednom vidjela…da, sigurno sam ju vidjela…
...Odjednom su mi se prikazala sjećanja.

//Flashback//

-Da Luc, vidiš onaj tamo stol?-mahnula sam glavom prema stolu, za kojim je sjedio. Nije sjedio sam. Sjedio je sa još dva dečka i dvije cure. Jedna cura je imala crnu kuštravu, kratku kosu do ramena, koja je podsjećala na vilenjaka, dok je druga imala prelijepu crveno-smeđu kosu.

Obje su bile najljepše osobe koje sam ikad vidjela. Pored njih su sjedila ta dva dječaka i ovaj koji se sudario(skoro) sa mnom. Jedan je imao bakrenastu kosu, sa također zlatnim očima, dok je ovaj drugi imao plavu.

-Aha…to su Cullenovi.-rekla je Luc. Gledala sam u njihov stol. Na spomen njihovog prezimena, onaj dječak sa bakrenastom kosom, okrenuo se prema nama.

-Zašto te to zanima?-upitala je Nic. Sada su i Alex i Nell počele slušati naš razgovor.

-Pa, sa onim tamo sa smeđom kosom sam se skoro sudarila u wc-u…bilo me zanimalo kako se zove.-rekla sam, te nastavila gledati u njih. Nic je uzdahnula.

-Ahh…nemoj ni pokušavati. Oni su ti čisto savršenstvo. Nema toga što im loše ide. Lijepi su, pametni, bogati…niti jedna cura nema šanse kod njih. Baj d vej, taj tvoj zove ti se Theo Anthonie, ali ga njegova obitelj zove Theo.... A ono do njega su Edward i Jasper Cullen. A ono su njihove cure, Bella i Alice, čini mi se…

//End of flashback//

„Alice…“rekla sam u sebi, te nastavila hodati. Napokon sam prošla pored njih. Počela sam se udaljavati. Ali već nakon par koraka, nešto hladno me dotaklo…hladno, poput leda. Možda i ledenije. Tvrdo, i neprirodno. To je bila nečija ruka.

Od straha sam se okrenula. Bila je to samo Alice. A iza nje Jasper, čini mi se.

Gledala sam ju nekoliko trenutaka u tišini. Nisam se usudila progovoriti ni riječi. Alice me je gledala kao da me prvi put u životu gleda, zaprepašteno, kao da ne može vjerovati svojim očima. Jasper je samo promatrao njenu reakciju. Bojao se…bojao se. Nečega.

Početak treninga mi je trebao uskoro početi, pa sam se žurila. Iako mi je to sada bila posljednja briga oko koje sam se brinula. Počela sam se…bojati.

Brojala sam sekunde, kada će napokon netko od nas progovoriti. Odlučila sam tada da ću to biti ja. Pokušala sam izgledati samouvjereno, te hrabro. Nije mi uspjevalo.

„Ovaj…oprostite, trebate me nešto?“upitala sam, nesigurnim glasom. Alice me je još nekoliko trenutaka gledala. A onda mi je potrčala u zagrljaj.

Zagrlila me tako snažno, da sam mislila da ću eksplodirati. Počelo me gušiti, a i osjećala sam da dobivam masnice na koži. Napokon me je pustila.

„Ne mogu vjerovati! Napokon sam te našla! I to ovdje…ovdje! Jaspere, ovo je nevjerojatno!“ govorila je neprirodno lijepim glasom, glasom kakvim cvrkuću ptice, glasom koji žubori potok…glasom ljepote, kakvu još nisam vidjela.

„Oprosti…ne shvaćam te“ rekla sam još nesigurnije. Nisam mogla vjerovati, zašto bi MENE ona tražila?!

„Alice, jesi li sigurna da je to ona?“upitao je Jasper, ozbiljnim glasom, iza Alice. Ona se nasmiješila, te se okrenula prema njemu kako bi mu gledala u oči.

„Jesam li ikada u krivu?“upitala je. On se nasmiješio.

„Nikad, do sada draga…“njegov osmjeh je otkrio njegove savršene, bijele zube. Već sam kasnila na trening, pa mi je već bilo svejedno.

„Oprostite, može li mi netko reći…o čemu pričate?“upitala sam, bojažljivim glasom. Alice se tada okrenula prema meni, da može gledati moje duboke, smeđe oči.

„Anomalija. Ti si anomalija.“rekla je Alice, sa zagonetnim smiješkom na licu.


********************
Uffffff....post je glup, da gluplji ne može biti....
Ali morala sam nešto objavit, već nisam nekoliko mjeseci, čovječe! :D
hhh....baš je glupav....
i nejasan....da ja ovo čitam, ne bi mi se dalo, iskreno, evo iskreno....:P
hhhh...a vi morate! :P
Tak vam treba! lol lol
nego...
Stvarno oprostite što na neke blogove ne stižem komati...jednostavno ne mogu....oprostite....stvarno...
Hm...mislim da ovaj post ne podsjeća previše na Sumrak, jer ovo je fkt samo moja ideja(okej, vampiri su iz Sumraka...:D) al...onak....tek toliko...
recite ako ima nekih elemenata, slobodno....
:D
I.....ne znam....ja mislim da je to to...:D
pozzzam vas ljudeki, ja sada idem javljat za poft(da da....svjetsko čudo...)
Ljubim vas sve!
Bubim

-hmmm…matematika, hrvatski, biologija…gdje mi je bilježnica iz biologije?-tmurnim sam glasom govorila u sobi dok sam spremala knjige za školu. Još je bio vani mrak, tek su prve zrake zore probijale kroz moj prozor, i njegove svjetlo ljubičaste zavjese, koje su se kao i sve ostalo, uklapale u cijelu sobu. Uzela sam češalj za kosu, te si počela češljati…
-Zašto nikad nemaš regenerator kada ga trebaš?-promumljala sam. Češalj je teško raščešljavao moju smeđe-crnu kosu koja je mirisala na ruže…moj najdraži miris. Bacila sam pogled na ogledalo. Bila sam blijeda. Više blijeđa nego obično. Bila sam velika mršavica, pa zbog male cirkulacije, često sam izgledala kao duh. Zagledala sam se u svoje oči. Bile su crne…crne, poput ugljena. Moj prvi nadimak u školi bio je Snjeguljica. To je nestalo sa prvom selidbom…
Obukla sam svoju najljepšu odjeću. Uske ljubičaste valovite hlače, i bijelu majicu sa crnim rukavima, crnu jaknu sa pojasom na struku, crnu maramu oko vrata, te jednu ljubičastu, vrećastu, hip hop kapu na glavu. Jedva sam obukla svoje najnovije ljubičaste starke sa nekim natpisom, i stavila svoju novu bijelu Converse torbu na ramena. Bilo je tek 07:00 sati, ali nisam više mogla izdržati. Morala sam krenuti u školu.
Krenula sam prema stepenicama. Išla sam što tiše da ne probudim tatu. Na prstima sam se približila svježe obojenim vratima…
-Cinth, zlato, zar već ideš u školu?-čula sam glas svog oca iz kuhinje. Opsovala sam u sebi Boga, te slučajno nogom lupim u zid. Sekunda mi je trebala da počnem vrištati od boli.
-Daaaa, taaataaa, šmrc… taaamaaan saaaam kreeenuuuulaaaa, šmrc-rastezala sam riječi od boli. Počela mi se radit masnica na nozi.
-Cinth? Zašto govoriš kao da te jede koza?-upitao je moj otac sa brigom. Nasmiješila sam se, te se uspravila.
-Ako želiš, mogu te odvesti. Smjena mi počinje tek za sat vremena…-rekao je, te sam kroz zrak mogla osjetiti smrad zagorjele kave.
-Tata, jesi li ti opet radio kavu umjesto sa vodom, sa šlagom?-upitala sam. Šutio je par sekundi.
-Ovaj, zašto?-upitao je nevinim glasićem. Nasmijala sam se.
-Zato jer si mi već drugi put ovaj tjedan uništio padelu za kavu…-rekla sam. On se nasmijao.
-Budemo sutra išli u kupovinu, obečajem. Onda, treba li ti prijevoz?-upitao je. Malo sam se nećkala, ali onda sam ipak odlučila.
-Ne tata, ne trebaš. Budem ja išla sama pješice. Krenula sam prerano…-rekla sam, te otvorila vrata.
-Samo se pazi…ima ti tu svakakvih luđaka, znaš?-rekao je. Da da, moj tata…
-Naravno, ubit će me vještice, vukodlaci, možda mi Sanader bude došo i počeo pjevat Zvončiće, oh ne! O moj Bože, kakvi manijaci!-počela sam se derat.
-Doviđenja tata-rekla sam, te izašla.
-Bok dušo…-čula sam glas iz kuhinje, kada sam zatvorila vrata.
Svježi zrak. Svježi, hladni zrak. Znala sam otprilike kamo se nalazi ta moja nova škola. Bila je svega 20 minuta lagane pješice od kuće. 10 minuta trčeći…isprobala sam. Išla sam što sam sporije mogla. Ne bih mogla podnijeti da sat vremena čekam sama u kutu nastavu…
***
U školi, sat hrvatski
****
Sjela sam u prvu klupu. Obično to nikad nisam radila, osim na hrvatskom i kemiji. Svi ostali predmeti, kod mene su imali rezervirano zadnje mjesto. Stavila sa knjige na stol.
-Oprosti, mogu li sjesti kraj tebe?-upitala me neka visoka plavuša, sa lijepim plavim očima. Bila je imala širok osmijeh na licu, te lijepu bijelu Benetton torbu.
-ovaj, naravno!-rekla sam, te maknula torbu sa stolice.
-Ja sam Chanell, ali možeš me zvati Nell, drago mi je. Ti si…?-upitala je djevojka. Nasmiješila sam joj se.
-Ja sam…Cinthany Deathlight. Nova sam…-rekla sam, te se djevojka nasmiješila.
-Ah, da, čula sam za tebe. Moja mama je kod tvog oca medicinska sestra…-rekla je, te je izvadila knjige i nekoliko bilježnica. Začudila sam se.
-O. Nije valjda da trebam imati toliko bilježnica?-upitala sam. Nell se nasmiješila.
-Ma neee…samo jednu. Ovo ostalo su ti meni bilježnice za pisanje pjesama i priča…jednostavno obožavam hrvatski…-rekla je Nell.
-I ja također…-prozborila sam. Tada je u učionicu ušla debeljuškasta učiteljica. Imala je kratku, dječačku kratku kosu, obojenu u isprano crvenu boju, zelenu olovku, te obučenu u neutralnu odjeću. Učiteljica je, koliko sam čula, bila naša razrednica. Odmah me je predstavila razredu, te sam ja kao budala stajala ispred ploče i ukratko opisivala svoj prijašnji život. Primijetila sam da većina djece mene uopće ne sluša, što me je istovremeno ljutilo, ali malo i tješilo…makar se ne sramotim. Nell je pisala pjesmu, i na pola uha me slušala, a dvije djevojke koje su sjedile klupu iza nas, očito su se dopisivale mobitelima sa druga dva dečka na kraju učionice. Ali tada sam bacila pogled na razrednicu. Molim?! Ona spava?!
-I, onda sam se doselila ovdje…-govorila sam, kada me prekinulo zvono. Učiteljica se naglo probudila, te kao zombi otvorila oči.
-Oh, djeco, ispričavam se, kasnim na marendu!-rekla je, te brzo izašla iz učionice. U čudu sam ju gledala. Ovo mi je jedno od gorih iskustava koje sam doživjela. Spremila sam knjige u torbu, jer je dežuran učenik trebao zaključati vrata. Odlučila sam otići na marendu. Laganim sam korakom krenula, te gledala vesele teenagere kako trče ispred mene.
-Požuri ako misliš išta jesti!-rekla mi je jedna djevojka u prolazu, koja je također trčala. Čudno sam ju pogledala.
-Molim? Kako to misliš? Ako zakasnim, neću dobit marendu?-upitala sam ju sa nelagodom. Ona se nasmiješila.
-Ma neeee! Nego, mislim da si bistra cura. Ovako, u ovoj školi ima 500 učenika, a stolova je samo 10….svaki stol ima 4 mjesta, dakle 100 učenika izvisi. Ako želiš biti među onih 400, požuri!-rekla je, te me potapšala po leđima.
-Heh, hvala što si mi rekla!-rekla sam joj, te potrčala za njom. Opet se nasmiješila. Cura je bila jako draga i lijepa. Imala je predivan osmijeh, i crne, ali zbilja crne oči, koje je uokvirila crna olovka i maskara. Bila je mršava i imala sličnu torbu kao i ja.
-Ma, nema na čemu. Baj d vej, ja sam Alexandra, ali me možeš zvati Alexz, tako me svi zovu!-rekla je, te kada smo stigli u blagavaonicu dodala vilice i žlice, za hranu.
-Drago mi je Alexz. Ja sam Cinthany Deathlight, ali me možeš zvati Cinth.-rekla sam. Djevojka se nasmiješila, te mi odmah počela pričati o detaljima škole, dok smo si stavljale hranu u tanjure.
-Moraš paziti da na tjelesni ne zakasniš ni sekundu, lik će ti tražit izbačenje iz škole. A iz biologije je čovjek slijep, ali često postavlja iznenadne ispite. Dakle, uvijek moraš imati knjigu pod klupom…-govorila je. Slušala sam, i pokušavala sve to zapamtiti. Napokon smo sjele za stol, gdje je sjedila ona djevojka, Nell, i još par cura, i jedan dječak. Jedna simpatična i luda djevojka zvala se Nicolette, i bila je učenica generacije u osnovnoj. Druga je bila Lucisa, draga djevojka koja je stalno pričala o svom novom dečku, a treća je bila Emily, djevojka koja je zbilja također voljela hrvatski, i bila je malo starija od nas, u trećem razredu, ali je bila zabavna i draga. Čula sam i za neku Ash, koja jako voli igrati košaku i čitati knjige, i da je jako zabavna i da se voli glupirati. Nasmijala sam se na nekoliko smiješnih anegdota koje sam čula o njoj, ali je danas nije bilo u školi jer je bolesna. Starz, dječak koji je sjedio kraj Nell, bio je stalno komentirao svaku djevojku koja bi prošla. Nasmijala bi se na neke njegove rečenice…
-uuuu, čovječe, vidi ovu! Eh, blago se njenom dečku…a vidi ovu! Ružna 'ko kobila, ili magare! A frendica joj je…pa ok…-smijali smo se svi u krugu stola dok je on izvaljivao bisere.
-Ispričavam se, trebam na wc…gdje se on nalazi?-upitala sam. Svi su se nasmijali.
-Paaa…ne bih ti baš preporučila da ideš na wc, radije obavi nuždu kod kuće. Ovaj wc ti koriste i muški, i ženski, a nikad nije opran…-govorila je Nic, sve dok ju ja nisam prekinula.
-Ma ne želim ja na wc, želim samo oprat ruke!-rekla sam. Opet su se nasmijali. Pokazali su mi prstom smjer, pa sam otišla. Krenula sam prema vratima. Na vratima je bilo ogledalo…razbijeno ogledalo…
***
Flashback
***
-Mama…što to radiš?-upitala sam svoju mamu, koja je opet bila na kompjuteru i sa bocom u ruci. Dignula se iz kreveta, te mi mumijskim pokretima prilazila.
-T..t..ttt…tko si ti?-promucala je. Pogledala sam ju pogledom punim čuđenjem.
-Mama, to sam ja, Cinth, sjećaš se? Tvoja kćerka…-rekla sam. Ona je i dalje imala svoj prazan pogled kao da mjesečari, te je sablasno otvorila svoja usta da progovori.
-Ja…nemam….kćerku. Moja…kćerka..je…mrtva.-govorila je, te mi i dalje prilazila. Ja sam radila korake unatrag, te prilazila kupaonici. Ušla sam u nju…
-Pijana si, ne znaš što govoriš. Molim te, nemoj mi prilaziti…bojim se.-govorila sam. Nije me poslušala. I dalje mi je prilazila.
-Otiđi iz ove kuće! Ne želim te vidjeti! Tko si ti?!-derala se, te mi i dalje prilazila. Počela sam plakati. Stjerala me u kut. Nisam se mogla dalje micati.
-Molim te, otići ću van, samo me pusti da prođem!-derala sam se, ali ona mi je i dalje prilazila.
-Makni se iz moje kuće, čudovište jedno!-derala se. Nisam znala što da radim. Moja majka je bila mlađa žena, ali veoma snažna…a ja sam imala samo 10 godina. U kutu kupaone sam vidjela staklo…razbijeno staklo. Nisam mogla ništa drugo…
***
End of Flashback
***

Pustila sam suzu, te ušla u kupaonu. Plakala sam. Lice mi je bilo crveno od suza. Obrisala sam suze, te krenula prema umivaoniku. Tek sam tada shvatila da nisam jedina osoba u wc-u. Netko je izašao iz wc-a. Iz prvog maha nisam shvatila tu ljepotu…taj sjaj. Tek kada sam se okrenula i zamalo sudarila sa njim, osjetila sam tu hladnoću. Pomaknuo se od mene tako brzo…tako neprirodno brzo. Imao je…imao je prelijepu smeđu kosu i zlatne oči. Njegova je koža bila bijela. Bijela poput mrtvaca…susrele su nam se oči. Gledala sam ga punu sekundu, kada je iznenada izašao iz wc-a. Gledala sam ga sve dok mi nije izašao iz mog videokruga. Ubrzo sam za njim izašla iz kupaonice. Brzo sam sjela za stol. Počela sam se ogledavati oko sebe.
-Nekog tražiš, curka?-upitala je Lucisa srčući svoj dijetni sok. Ja sam ga i dalje pogledom tražila. Nakon nekoliko sekundi sam ga napokon ugledala. Bio je još i ljepši nego u kupaonici. Bio je sportski građen, bolje rečeno, poput mramora. Imao je prelijepu odjeću, poznatih marki. Imao je najljepši pogled koji sam ikad vidjela. Ne znam što me je više privlačilo. Njegova ljepota…ili sam on? Nisam znala…ali znala sam jedno. On je jedini koji mi se ikad toliko svidio na prvu sekundu.
-Da Luc, vidiš onaj tamo stol?-mahnula sam glavom prema stolu, za kojim je sjedio. Nije sjedio sam. Sjedio je sa još dva dečka i dvije cure. Jedna cura je imala crnu kuštravu, kratku kosu do ramena, koja je podsjećala na vilenjaka, dok je druga imala prelijepu crveno-smeđu kosu. Obje su bile najljepše osobe koje sam ikad vidjela. Pored njih su sjedila ta dva dječaka i ovaj koji se sudario(skoro) sa mnom. Jedan je imao bakrenastu kosu, sa također zlatnim očima, dok je ovaj drugi imao plavu.
-Aha…to su Cullenovi.-rekla je Luc. Gledala sam u njihov stol. Na spomen njihovog prezimena, onaj dječak sa bakrenastom kosom, okrenuo se prema nama.
-Zašto te to zanima?-upitala je Nic. Sada su i Alex i Nell počele slušati naš razgovor.
-Pa, sa onim tamo sa smeđom kosom sam se skoro sudarila u kupaonici…bilo me zanimalo kako se zove.-rekla sam, te nastavila gledati u njih. Nic je uzdahnula.
-Ahh…nemoj ni pokušavati. Oni su ti čisto savršenstvo. Nema toga što im loše ide. Lijepi su, pametni, bogati…niti jedna cura nema šanse kod njih. Baj d vej, taj tvoj zove ti se Theo Anthonie, ali ga njegova obitelj zove Theo.... A ono do njega su Edward i Jasper Cullen. A ono su njihove cure, Bella i Alice, čini mi se…je li tako Emilly?-upitala je Nic Emilly. Ona se samo od jednom trgnula. Nasmiješila se.
-Oh, da. Na svakom su satu tajanstveni, tihi…sa nikim ne razgovaraju, osim međusobno. Imam gotovo sve satove sa njima. Ponekad uopće ne slušaju, a znaju sve što profesor kaže…ali ti Cinth, sigurno znaš po ocu.-rekla je Emilly, te je zagrizla jabuku, koju je dugo brisala o majicu. Pogledala sam ju.
-Ah, ma kako bih ja to, molim te znala?-upitala sam. Svi su se u krugu počeli smijati, osim mene. Nakon tri sekunde su se uspjeli pribrati.
-Pa Cinth! Njihov otac i tvoj otac su glavni kirurzi bolnice u kojoj tvoj otac radi!-rekla je Alex.
-O.-to je bilo sve što sam progovorila. Ponovno sam se okrenula prema njihovom stolu. Ali ni Thea, niti ikog od njih nije bilo ondje. Nisam mogla sakriti svoje razočarenje. Tu sekundu se oglasilo zvono.
-Oh neee! Imamo matematiku!-zaderala se Nell. Nasmijala sam se. Počela se udarati tanjurom.
-Zašto? Pa matematika nije tako strašna…-rekla sam. Svi su zašutili, i gledali me u tišini par sekundi.
-Cinth, mogla bi ti ovaj tjedan posjetit kojeg psihića, znaš?-rekla je Alex. Nasmijala sam se.
-Pa, zar je taj učitelj toliko loš?-upitala sam. Ustala sam se od stola, te krenula zajedno sa Nic i Alex prema učionici matematike.
-Hah, i gori. Baj d vej, zove ti se Stanjin. Profesor Stanjin. Tko zakasni, traži sazvanje učiteljskog vijeća, i možeš završiti školu, jedino u južnoj Africi, i to ako. I mislim da bi bilo bolje da se požurimo, već su svi u razredu…-rekla je Alex, pa smo sve tri počele trčati…



Ewo meeee!
Dakle, post svakako nije ono što sam se nadala da će biti….nikako, ali nikako mi se ne sviđa! Ali ono, nisam mjesec dana objavila post, pa, morala sam neš…=)
Dakle, pipplsi, prvo vam želim reći, ako vam ne stignem komati prvih par dana, pliz, nemojte se ljutiti, stvarno nemam vremena…a znate što je najgore? Što ja te posteve sve pročitam, ali kada krenem komentirati, sestri treba komp, ili mi se isključi Internet, ili mi se zagasi komp(da da…i to se kod mene događa) ili mi buraz visi iznad mene pola sata i gleda što pišem….jednostavno shvatite! Ja ću vam taj post komat nakon par dana, u redu? =)
I da, sada da vam objasnim svoju obitelj Cullen. Dakle, uzela sam od njih Bellu, Alice, Edwarda, Jaspera, i mog izmišljenog Thea. Carlisle radi u bolnici sa mojim ocem…i Esme po običaju, ne radi ništa, xD….
Renesme mi se nije dalo ubacivat…ionak i ovak vam je postek preeeeedug. Molim vas, nemojte mi sudit zbog toga, oprostite…=P
I sada jedna obavijest. ŽELIM DA MI KOMENTIRATE SVE ŠTO VAM SE NE SVIĐA, naglašavam vam ono NE. Dakle, sve što je loše, samo recite, ne srdite se…lolz…ajde molim vas…meni za ljubav….xD
Ajde sada vas ostavljam da mi komate, ISKRENO, naglašavam onaj dio ISKRENO. xD
Oprostite mi što sam iskompleksirana glupačica…
Sve vas jako voji…
Vaša Citnthica…=)
Bye! *smile*

Ovako…sa radošću priopćujem, da se NESSA VRATILA!!!
Pročitajte post, a pošto vjerojatno dosta toga nećete razumjeti, sve ću vam dolje kasnije napisat…ok???
Samo da vas odmah obavijestim, ovo vam nije nikakav hpff, već sff, ili tff… to znači, radi se o Sumraku…zapravo to je samo moja, i samo MOJA priča o izmišljenom svijetu vampira, u kojem se nalazim…
Dakle, nadam se da ćete uživati u svakoj rečenici…
Dakle, samo PROČITAJ, PROČITAJ, PROČITAJ! xD




„Zašto?“promrmljala sam si tiho u uho to pitanje već Bog zna koji put sebi u bradu.
„Zašto baš meni?“rekla sam, te sam zamalo ispustila tihu suzu. U zadnji tren sam se pribrala te nastavila spremati svoj crni, kožni, starinski kovčeg, svoje najdraže stvari i odjeću.
Neću plakati…ne danas. Već im je dovoljno teško i bez mene… razmišljala sam, te sam smireno brojala do 10, i onda unazad. Nadam se da sada izgledam normalno…barem donekle.
„Cinth, požuri se!“čula sam zvonki glas svog oca kroz prozor. Približila sam se prozoru. Ispustila sam samo jedan, jedini sanjarski pogled. Iako je prozor bio nečist i prašnjav(od moje neopisivo velike navike na čišćenje), jasno sam vidjela lice svog najdražeg oca, u svom već skoro potrošenom automobilu Lagune Lt-67. Mahnula sam mu nježnim pokretom ruku kroz prozor, a on je naborao lice svojim poznatim smiješkom.
Koliko se već dugo nije smiješkao? Zamislila sam se, i tada posljednji put ispustila pogled na svoju sobu. Nije bila nešto velika. Svega 3 m2 sa drvenim, radnim stolićem i lampom, krevetom i dva jastuka, drvenim, narančastim ormarom. Nije ništa posebno, ali meni je puno značilo. Uzela sam sporo svoj kovčeg, te posljednji put pogledala svoju obiteljsku, malo veću fotografiju, obješenu na zidu, sa zlatnim, skupocjenim okvirom.
Zbogom… pomislila sam, te sam tihim i nečujnim koracima izašla iz sobe, te se spustila stepenicama u dnevni boravak. Čula sam pranje suđa u kuhinji, i udaranje lonca o lonac dok se stavljao u perilicu.
Ne, neću ju niti pozdraviti… rekla sam si u mislima, te tupim koracima odškrinula vratima, i krenula prema svojoj sivoj laguni.
***
U Rytsomy , Olympia,
***
„Cinth, probudi se, stigli smo!“čula sam svog oca kako me tapša po leđima, i tiho govori na uho. Lijeno sam ustala sa prednjeg sjedišta, te pogledala kroz prozor. Duboko sam uzdahnula.
Kanada! Što sam mogla očekivati? Promrmljala sam. Bila je to…pa, kuća srednje veličine. Bila je isprano ljubičaste boje, i na dva kata, sa stvarno puno prozora. Imala je definitivno najljepši vrt koji sam ikad vidjela. Svakakve voćke, cvijeće, zelene trave…bila je naprosto prelijepa! Možda bih i više vidjela, da vani nije kišilo kao iz kabla…
„Je'l ti se sviđa?“ upitao me otac zafrkantskim glasom.
„Mah, radije bih da živim zajedno sa Christianom Ronaldom, al okej…i ovo je dobro…“ promrmljala sam. Tata se samo nasmiješio, te mi je tipičnom macho scenom, uzeo kovčeg, te me povukao zajedno sa sobom u kuću. Kuća je imala drvenu fasadu, vidljivo ne obojanu, te škripavu na svaki korak. Tati je trebalo nekoliko sekundi dok nije pronašao ključ, pa je otključao starinsku ključanicu, kakvu u SAD-u sigurno nema nigdje. Ušli smo u kuću. Točnije, u dnevni boravak. Bio je kričavo žute boje, i potpuno prazan. Sve što je imao, bio je stari i prašnjav kauč, pun bacila i kukaca, i nasuprot njemu, mali televizor, koji je sigurno radio samo u crno-bijeloj boji. Nisam mogla vjerovati onome što vidim. Raširila sam usta u obliku slova O. Tata se nasmiješio mojoj reakciji.
„Što kažeš zlato? Znam da mi nećeš vjerovati, ali ovdje ti je nekad živio slavni Obama, i Bush, ma ovo tu ti je nekadašnja Bijela kuća! Ozbiljno ti govorim mala…“ govorio je. To mi je malo poboljšalo raspoloženje. Napokon sam se sabrala. Skinula sam svoje crne dolcevita rukavice, i počela udarat tatu.
„Ti-zbilja-misliš-da-ću-ja-tu-živjeti?????“ upitala sam ga. On se počeo grohoto smijati. Puknuo je u smijeh, da sam ja umislila da će se ugušit. Mislila sam nazvat hitnu, kada sam se sjetila da je on lječnik. Napokon se udostojio smirit, pa je napokon progovorio.
„Dušo, namještaj dolazi tek sutra. Ovdje su osnovne stvari, koje su ostavili mještani, da imamo na čemu živjet. Jedino su naše sobe potpuno opremljene.“, te se ponovno počeo smijati.
„Da ćeš tu živjeti! Ha ha…samo zbog malo moljaca na kauču!“ smijao se sam sebi u bradu dok je odlazio u kuhinju.
Stvarno je nekad pravo dijete u duši! Mislila sam si. Tko bi mi povjerovao da je on jedan od najpoznatijih kirurga za srce u cijeloj Sjevernoj Americi?
Odlučila sam se popest na kat, i pogledat svoju sobu. U svojim puma tenisicama, brzim koracima potrčala sam po starim, izjedenim, stepenicama. Nisam ponijela kovčeg.
Neka si gospodin „Smiješni“ sam nosi kovčeg. Promrmljala sam. Ušla sam u prva vrata, s desna. Znala sam da je to moja soba, zato jer je na vratima pisao natpis: „Za lječnikovu kćer“. Veoma objektivno!
Ušla sam. Duboko uzdahnula. Provjerila sam najprije, imam li vručicu, a zatim se opet okrenula po sobi. Zacaklile su mi se oči. Ljepše nešto u životu nisam vidjela. Bilo je to kao da živim u Francuskoj, u doba Luja XVI, u nekoj divovskoj sobi, prepunoj ukrasa, nakita, namještaja… Jednostavno, bilo je to nešto neviđeno još u mom životu. Soba je bila velika kao tri dnevna boravka, imala je 4-5 velika prozora, uređena kao u doba rokokoka, i jedan balkon. Obojana je bila u svijetlo ljubičastu boju, i imala je bračni krevet, s 50 jastuka, dva ormara, 2-3 toaletna stolića, moderni radni stolić, sve baš sve, kao isplanirano do najsitnijeg detalja. Tri puta sam se bila okrenula po sobi. Tko bi rekao da tako mala kućica ima tako veliku sobu?!
Hm…možda mi se ipak svidi ovdje… zamislila sam se, i tada sjela na krevet. Bio je mekan kao perce. Ponovno sam se bacila na krevet i nasmijala sama sebi…kako djetinjasto! A ja se još pitam na koga sam…
Otvorila sam oči. Tek sam tada pogledala u strop. Bio je oslikan. Ali ne bilo kako.

Na stropu su bili naslikani tri muškarca, i dvije žene. Ne bih ih baš nazvala ženama…bile su dosta mlade.
Naprosto…bili su prelijepi. Neljudski prelijepi. Imali su bijelu, mramornu kožu, bijelu poput papira, i krvavo crvene oči. Svi su se vanzemaljski smješkali. Imali su najljepši osmjeh koji sam ikad vidjela. Duboko sam uzdahnula.
Kada bih barem ja bila tako lijepa! Pomislila sam. U taj mah sam se digla sa kreveta i otišla do svoje crne torbice koju uvijek nosim preko ramena. Otvorila sam ju, i uzela svoj dnevnik. Bio je novi. Zapravo, bio je poklon za moj 16. rođendan. Imao je prelijepe crne korice sa nekom djevojčicom, koja je odjevena u emo stilu, i tužno piše u dnevnik. Sa šljokicama iznad nje piše: Maybe is not anything special, but it is my, and just my story
Otvorila sam dnevnik. Na korici je pisalo:
-Dar za 16. rođendan, mom zlatu Cinth. Najviše ju voli, njena majka…
Uzela sam crnu kemijsku iz torbice, i počela šarati po natpisu. Šarala sam i šarala, sve dok nisam osjetila da param korice. Nekad sam zbilja čudno rješavala svoje komplekse. Napokon sam se bacila na pisanje u dnevnik.

-Dragi dnevniče!(*Nasmijala sam se sama sebi, napisanoj rečenici*)
Prvi put ti se javljam, i željela bih da me upoznaš. Ja sam Cinthany Clara Paolla Teimea Nadia Deathlight. Ali svi me zovu Cinth, pa me možeš i ti. Dakle, ja sam najobičnija djevojka od 16. godina, i odrasla sam u okolici New Orleansa. To ti je jedan grad, na jugu SAD-a. Moj otac je poznati liječnik za srce. Preselili smo se u Kanadu, tj. U Rystomy, zbog toga, jer u Kanadi nedostaje zbilja mnogo liječnika, pa su mog oca pitali za premještaj ovdje, a to nam je zbilja dobro došlo nakon…nakon onoga sa mojom majkom. Nije mi lako o tome sa nikim govoriti, pa ni nitko ne zna o tome od mojih „prijatelja“. Moja majka je…postala opsjednuta kompjuterom, i nije ga se mogla riješiti. Liječnici govore da je to psihološki problem, i da je to zbog velikog stresa. Uglavnom, ona je počela obraćati pozornost samo na kompjuter, i svoje virtualne „prijatelje“ i na nas nije uopće obraćala pažnju. Uskoro je postala nasilna. Dobila je bolest, koja se zove Shizofrenija. Kada ne bi bila za kompom, imala bi čašu alkohola u ruci, i derala se i psovala na mene i mog oca. Moj tata je to nekoliko tjedana trpio, ali tada je zadnja kap prelila čašu. Otada su se svađali svake večeri, svakog jutra, svakog popodneva…svađa im je postala normalna pojava. Na mene se to mnogo odrazilo jer više nisam bila kao nekad. Sve sam zamrzila, i mnogo toga sam izgubila zbog toga. Ali dosta o mojoj „mami“. Da pričam malo o sebi. Dakle, ja sam rođena 07.09. i djevica sam, po HOROSKOPU =). U New Orleansu nisam imala mnogo prijatelja, zapravo, samo jednu prijateljicu. Ali i ona bi me mnogo puta otpilila. Uglavnom, cura je bila naučena samo na najbolje. Dakle da bude best učenik, best glumica, da bude u svemu, ali baš u svemu najbolja! I onda kada bih ja slučajno dobila bolju ocjenu od nje, ona bi se naljutila i ne bi pričala sa mnom(a da ne kažem kako me ogovarala) sve dok poslije tjedan dana ne bi trebala neku uslugu od mene. Nisam nikad shvaćala zašto su se cure tako ponašale prema meni. Jedne večeri sam saznala da je to zbog toga jer imam bogate roditelje, a da je ovo siromašan kvart, pa da se to ne uklapa u tu „ekipu“. Nikad nisam bila razmažena. Uvijek sam se pokušavala prilagoditi drugima. Ali tamo me nitko nije htio prihvatiti ni takvu da se potpuno promijenim. Ni dečke nisam imala. Imala sam jednu vezu, ali je propala zato jer se dečko odselio. Ne mislim da nisam imala mnogo dečki jer sam ružna. Nisam bila ružna. Bila sam sasvim prosječna djevojka. Ali ponekad mi se događaju zbilja čudne stvari. Ponekad dok čitam knjigu, čujem neke glasove. Ali poznate glasove…glasove osoba koje su mrtve. Dozivaju me, i pričaju sa mnom. Ne znam kako to ignorirat. To se događa povremeno, ali tada nemam mira. Najčešće to bude moja rodbina, ali se javlja vrlo kratko. Ne znam dali ludim, ali ne haluciniram.
Volim pisati pjesme, i sastave. To je moj san. Oduvijek sam voljela pisati pod satom ljubavne pjesme, za ljubav osobe koju ne znam. Nikad nisam bila za prave zaljubljena. Uvijek mi se netko sviđao, ali nisam imala hrabrosti da mu priđem, jer sam znala da nemam šanse, i da bi me ponizio i odbio. Pod odmorima sam najčešće slušala mp4 i to neke hip-hop pjesme, punk, rock, rap…sve osim metala, jer to mrzim. Obožavam sport. Najviše judo, jer iz njega imam plavi pojas, a počela sam ga trenirat sa 6 godina. Nadam se da u ovom gradu ima makar jedan klub. Čula sam da je ovo jedan od većih gradova države, a ima svega 10000 stanovnika!
To je ukratko sve o meni, obečajem da ću ti se opet javiti…
Sa ljubavlju, tvoja Cinth!

Završila sam sa pisanjem. Zaboljele su me ruke od tolikog pisanja. Mrzila sam započeti dnevnik, jer sam se uvijek najprije opisivala, a to mi je bilo grozno. Znala sam u sebi koliki sam luzer, a u dnevnik bih to obično zapisivala.
„Cinth, dušo, večera je goooootova!“ čula sam svog oca iz kuhinje.
Oh ne! Ma nije on to valjda kuhao? Ou shit! On to mene pokušava zatrovat hranom???
„Evo me tata, stižem za sekundu“ ili sto godina, završila sam rečenicu u sebi. Naslonila sam se na prozor. Vrt je zbilja bio lijep…ali ovo vrijeme? Zar je ovdje uvijek kišovito i maglovito?
Oh, Bože, pa tek je kolovoz! U New Orleansu bih se još uvijek kupala…
„Cinth, anoreksična i bulimičarska kozo! Dođi brzo ovamo!“
„Da oče, evo me“ promrmljala sam. Usput sam zarežala. Lijenim koracima sam se spuštala niz stepenice do kuhinje. Već sam mogla osjetiti smrad zagorijelih palačinki, koje su sigurno debele 6 centimetra.
„Cinth, pogodi što kuham! Palačinke! Baš mislim da su mi dobro ispale“ o moj Bože, ovo je samoubojstvo! Pogledala sam na hrpu crnih palačinki, pa na lice svojeg oca. Imao je svoj sretan osmijeh, i nisam ga se usudila povrijediti.
„mmm, baš lijepo miriši“ unakaženo sam se nasmiješila, i dobro odglumila svoju ulogu. Tata se zadovoljno nasmiješio, te mi dao dvadeset palačinki na kup, i nutelu.
„Nadam se da ti se sviđa tvoja soba. Rekao sam građevinarima da naprave nešto posebno! Najljepše što su ikad napravili…“ ah…to mnogo objašnjava.
„Aha! Znači tebi mogu zahvaliti za onako lijepu sobu? A kako su uspjeli napraviti onaj prelijep portret na stropu sobe? Izgleda kao da je star stoljećima…“ rekla sam, te zagrizla zagorjelu palačinku…koliko mu puta moram reći da se treba stavit ulje dok ih se peče?
Otac me u čudu gledao. Promatrao me kao da sam skrenula sa uma.
„Ali dušo…ondje nema nikakve slike. Rekao sam im da sve maknu, sve slike i osobne stvari, prijašnjih stanara. Sve su ponovno obojali. Nema te šanse da je tamo ikakav portret!“.
Zagrcnula sam se. Tišina. Čuju se samo naši uzdasi. Ja sam gledala njega, a on mene. Mora da je i ovo jedna od njegovih glupavih šala.
„Ha ha tata…dobro, shvatila sam foru, ne moraš me plašit. Samo, moram ti reći da što si stariji, fore su ti sve…“ nisam nastavila. On me je još uvijek gledao u čudu.
„Nisam luda! Dođi sa mnom, pokazat ću ti!“ rekla sam, te ga uhvatila za ruku i povela ga po stepenicama do svoje sobe. Nervozno sam otvorila vrata, i stala na sredinu sobe.
„Vidiš!“ rekla sam i pokazala prstom na strop. Tada sam i ja pogledala u smjeru svog prsta. Portreta nije bilo, već samo ljubičasti zid. Zaprepastila sam se.
„Dušo, znam da si se samo šalila, i da nije namjerno…nema veze, ajde ajde…“rekao je, te me zagrlio, pa me napustio i otišao iz sobe. Kada je zalupio vratima, sjela sam na krevet.
„Samo šalila…samo šalila…“ mrmljala sam u sebi, te se ponovno prisjetila najljepšeg osmjeha koji sam ikad vidjela…


Opet ja…=)
Dakle, nadam se da vam je post dobar…
Meni iskreno, početak je „govno“, ali kraj mi se sviđa…onak, fora mi je…xD
Dakle, prvo da objasnim ime grada: Rystomy
Što li to znači? xD
Dakle, pošto nikad nisam bila niti u SAD-u, niti u Kanadi, odlučila sam napraviti grad koji se sastoji od slova „My story“ i kad sam ih sve izmiješala, dobila sam Rystomy…
Dalje, ja sam vam jedna likuša Cinth(što ste vjerojatno zamjetili) i onda će vam se sada svašta događat…bla bla
Ovako, primam likove, ali samo 5-6…možda budem napravila koju iznimku, ali samo ako! Lol
Pokušat ću što manje kopirat Stephanie Meyer, al to je stvarno teško jer je ona pregenijalna, ali stvarno se trudim…
Post mi…nije onakav kakav sam željela…znam da i vi to znate, ali…shvatite, ovo je tek početak…
Trebat će mi još malo vremena dok se ne ufuram…lol
Nadam se da ste uživali u čitanju…
Vaša Cinth
Voji vas i jubi

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.